DO LJUBAVI…

Čega se bojiš?
Ovog početka ravnoteže
moždanog doba ptice rugalice,
ili ove reči koja me tera
da samu sebe ne poreknem
i pljunem na uništavajuću
osudu
da budem samo žena.
Pa šta ako me savijaju i lome
kao granje posečane šume,
ja imam devet života
i isto toliko prividnih razloga
za samozaborav,
blagoslovena za izvesnu slobodu
da sama biram
pero ili mač.
U podnožju moje leve trepavice
ugnjezdi svoju zaljubljenost,
jer ti si muškarac-prijatelj
po misli,
u ovoj noći nezagađenoj
blizinom reči PREKASNO,
gurnut surovošću vetra
pravo na postelju
moje plahosti.

Pokušavaš da odoliš?
A mogla sam ti odmah reći
da me voliš,
i pored toga
što ne umem ćutati
i što govorim za dvoje,
što u kretanju mojih kukova
pomeram tvoje stanice samoodržavanja,
što u konturi mojih leđa
pastirica i bludnica
razapinju prostranstvo
pritislih nada
iza tišine u kojoj ječi saksofon.
Podižem svojih sedam velova
i ostavljam ti Panonsko more.
Do ljubavi…

Gordana Knezevic

...Šta još da ti kažem?

...

Sve što poželim da ti prenesem
već se nalazi u našim dubinama nevešto maskiranim
ustreptalim zvezdanim odsjajem koji se nazire kroz ples
tog nemirnog, talasavog pokrivača.

...

Mnogostruki zivot

Bit ce da zivimo istodobno na mnogo zvijezda,
u mnogo raznih zivota,kad smo tako cudno iznemogli
od ceznje za jedninom,
a sve nam zivote veze tanka nit,
I kad umiremo,umire nas mnogo.
I ja koja tvrdom zvijezdom vecernjom slutim,
da samo karika sam golemog mog zica,
samo jedno svoje culo,dimenzija jedna,
samo miljuntina svoje snage
sto svemirom trosi se
i luta
ja osjecam,
da ni u ovom casu nisam presjekla nit
koja me veze s tvrdom zvijezdom vecernjom,
i da nisam svoja ni u casu kad sam to naslutila,
jer i sad me skrope necije daleke misli
neosjetno,

ko ponocna rosa.

Vesna Krmpotić

IGRAJ SE SA MNOM

Kad bih ti rekla da te volim
i da cu zauvijek ostati s tobom,
rekla bih ti istinu.
Takva je moja ljubav;
nikad se nije zacela,
nikad se nije promijenila
i nikad nije nestala.

Kad bih ti rekla da odlazim
i da cu dugo bez tebe putovati,
rekla bih ti istinu.
Takvo je moje srce;
oduvijek zaigrano,
oduvijek nemirno
i u stalnom pokretu.

Ali, kad bih ti rekla tko sam
i pokazala ti svoje lice,
tad bih te slagala!
Jer uloge su moje bezbrojne,
a ni jedna od njih
cijelu me ne otkriva.

Igraj ih sa mnom, ljubavi!
Igraj ih u novim igrama
i nemoj posustati.
Jer, doista,
ja nemam samo tri lica
- ni deset ih tisuca ne bi dostajalo!

Kad bih ti rekla da te volim
i da cu zauvijek ostati s tobom,
rekla bih ti istinu.
Ali, budi me spreman slijediti.
Svakog jutra.
Svakog dana i svake večeri
budi spreman krenuti
i ponovo traziti moje lice.
Lice Trojedne, Tisucjedne,
nestalne i vjecne,
jedine svoje ljubavi.

A.P.Kezele

PONOVO...TI

Na mojim vratima, ponovo,...

Ti.

Poželela sam...

I tu si ponovo.

Polako slećeš

Na moje usne, kao leptir na cvet.

Igras se sa mojom kičmom,

Dok se uvijam pod tvojom težinom.

I ostavljam svoje

Otiske na tvom telu;

Obnavljam ih, izbledeli su...

Ostavljam tragove laka za nokte

Na tvojim ledjima;

Onog jarko crvenog,...

Ti,...

Ostavljaš tragove negde

Duboko u meni;

Tamo gde ih niko ne vidi,

Tamo gde ih neki drugi

Nikada nece primetiti...

TI SI MOJE SVE

Ti si moje sve.
Moje raščupano ‘Dobro jutro’,
moja prva jutarnja kafa,
moj partner u zločinu,
moja briga,
moja jača polovina.

Ti si moje ‘Volim te’.
Moje ‘Do kraja života’,
moje ‘Bolje sutra’ u koje se kunem,
moja budućnost,moj oslonac,
neko bez koga ne umem.

Ti si moje ‘Nerviraš me’.
Moj večiti krivac,
moje ‘To bi ti trebao da umeš’,
moje ‘Zar to ne umeš?’
moje ‘Pusti me,ja ću,smotani stvore’.

Ti si moje,ipak samo moje.
I volim sve tvoje.
Tvoje ‘Lako ćemo’,
tvoje ‘Ne brini’,
tvoje ‘Na mene osloni se’,
tvoje ‘Hajde,ne slini,ne histeriši’,
tvoje ‘Meni prepusti se’.

Ti si moje,kakvo god da si.
Moje ‘Uvek tu si’,
moje ‘Zauvek’,
moje ‘I u dobru i zlu’,
moj prijatelj,moj drug,
moj ljubavnik,moj muž.

Marija Mihajlović

LJUBAVNA PJESMA

Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne?
Kako, mimo tebe, njom da grlim stvari i daljine?
Ah, rado bih je sklonio na koje
zaboravljeno mjesto u sred tmine,
u neki izgubljeni kut, u kom
neće je tvoje njihati dubine.
Al’ ipak, sve što dodirne nas dvoje
k’o gudalo nas neko spaja, koje
iz dviju struna jedan mami glas.
Na kom instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pjesmo slatka.

Rajner Marija Rilke

MNOGO VOLIM KOMPLIMENTE

Meko se zavukla pored mene, pokrila se do grudi i počela da pije vino. Ja sam sipao pivo u čašu, i s tim pivom u ruci gledao u lobanju na stolu koja još nije gubila svoj sjaj. Svojom blijedom svjetlošću osvjetljavala je bocu piva, pepeljaru i šibice na stolu. Djevojčina glava bila je na mom ramenu.

“Gledao sam maloprije dok si dolazila iz kuhinje ovamo”, rekao sam.

“I, kako je bilo?”

“Imaš mnogo lijepe noge.”

“Svidjele su ti se?”

“Veoma.”

Spustila je čašu na sto i poljubila me ispod uha.

“Znaš”, rekla je. “Mnogo volim komplimente.”

Haruki Murakami

Mirisni tragovi u meni

Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio,
nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute,
na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost.
Dunja, zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja,
kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca.
Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom,
snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo
trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe,
miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju

mirisne dunje.

D.Dj.

Pjesma

Koji je danas dan
Danas su svi dani
Ljubavi za nas
Čitav je život danas
Ljubavi moja
Volimo se i živimo
Živimo i volimo se
I ne znamo što je život
I ne znamo dane svoje
I ne znamo ljubav što je.

-Jacques Prevert-

Sretna Ljubav

Sretna ljubav. Zar je to normalno,
zar je to ozbiljno, zar je to korisno -
što svijet ima od dvoje ljudi
koji svijeta ne vide?

Izdignuti do sebe bez ikakve zasluge,
dvoje slučajnih na milijun, ali uvjereni
da je tako moralo biti - kao nagrada za što?
Ni za što. Svjetlost pada niotkud -
Zašto baš na te, a ne na neke druge?
Ne vrijeđa li to pravednost? Vrijeđa.
Ne remeti li to brižno naredana načela,
ne ruši li to s visine moral?
Remeti i ruši.

Pogledajte samo te sretnike:
kad bi se bar malo prikrivali,
hinili utučenost i tako krijepili prijatelje!
Poslušajte samo kako se smiju - uvredljivo.
Kakvim jezikom govore - tobože razumljivim.
A te njihove ceremonije, ta cifranja,
pa s koliko se samo pažnje međusobno ophode -
tačno kao da su se urotili protiv čovječanstva!

Teško je i zamisliti do čega bi došlo
kad bi njihov primjer drugi mogli slijediti.
Na što bi se mogle osloniti religije, poezije,
na što bi se mislilo, što bi se zapostavilo,
ko bi htio ostati u igri.

Sretna ljubav. Kome to treba?
Takt i razum nalažu da se o njoj šuti
kao o skandalu iz viših sfera Života.
Divna se djeca rađaju bez njezine pomoći.
Nikad joj ne bi uspjelo napučiti Zemlju,
uostalom rijetko se i događa.

Neka ljudi što ne znaju za sretnu ljubav
mirno tvrde da nigdje nema sretne ljubavi.

S tim će uvjerenjem lakše i živjeti, i umirati.

S.V.

Бара

Добро памтим онај страх из детињства.
Заобилазила сам баре,
особито оне свеже, после кише.
Можда нека од њих нема дно,
иако је личила на друге.

Коракнућу и изненада
потонути у дубину
и још дубље у дубину,
ка оним облацима што се огледају у њој,
можда и даље.

Затим ће бара пресахнути,
затворити нада мном,
а куда ћу ја, заувек затворена –
с криком неизнесеним на површину.

Тек касније, разумела сам:
све ружне згоде
не улазе увек у правила света,
чак и када би хтеле,

не могу се догодити.

В.С.

*******

***
Ja volim svoga bića polutminu
što daje mojim čulima dubinu;
u njoj se, kao iz pisama starih,
moj život jednom već proživljen žari,
u preboljenu odmaknut daljinu.
Iz nje se toči u mene saznanje
da imam dosta prostora pred sobom
za drugoga života večno tkanje.
I katkad sam ko drvo, čije granje
šumi negdašnjem dečaku nad grobom
i čiji koren prostirku mu plete, —
drvo što onaj ispunjava san
koji je dečak u daleki dan

izgubio u pesmi punoj sete.

*******

Sad već crvena divlja ruža zre,
u leji jedva diše pozno cveće.
Ko nije bogat sad, kad leto mre,
taj nikad sebe sačekati neće.
Ko sada sav ne drhti kao prut
od preobilja slika, koje buja
i proniče u svaki dušin kut,
čekajuć noć da tminom zaleluja: —
taj je, ko starac, prešao svoj put.
Toga nijedan sad ne greje plamen,
laže ga sve na javi i u snu;
pa i ti, bože. Ti što ga, ko kamen,
iz dana u dan vučeš prema dnu.

*******

Tu žive ljudi, lica cvetno-snežna,
i čudeć se od teškog sveta mru.
I vidi l' ko gde jedna rasa nežna
kroz bezimene noći, beznadežna,
pretače osmeh u grimasu zlu?
Bez dostojanstva, ko strašljiva sen
kruže i služe stvari besmislene,
i odeća na njima brzo vene
i ruke im se sparuše za tren.
A svet se tiska, juri, njih ne štedi,
njih neodlučne, slabe. — Samo pas
poneki, plašljiv i beskućnik, sledi
koraku njinom, muklo, koji čas.
Svakoga od njih muče sto dželata,
svaki ih udar sata zove tih,
i vukući se kraj bolničkih vrata
čekaju, strepe, da prime i njih.
Tamo je smrt. Ne smrt u čijoj vlasti
čudesnoj behu u detinjstvu. — Ne,
smrt mala, ko što tamo mere sve;
sopstvena njina, zelena, bez slasti,
ko voće što je prestalo da zre.

R.M.R.

Ja znam...

Ja znam pa zato to i kažem
da moji prohtevi imaju razloga
ja neću da mi prodjemo
preko blata
ja hoću da sunce utiče
na naše bolove
da nas oduševi vrtoglavo
ja hoću da naše ruke i naše oči
od užasa se povrate raširene čiste


Ja znam pa zato to i kažem
da moje ogorčenje ima razloga
nebo je bilo ukaljano
ljudsko meso mrcvaljeno
ledeno podjarmljivano razbacivano
ja hoću da mi se povrati pravda
pravda bez milosti
i da se tresnu posred lica dzelati
gospodari bez korena izmedju nas

Ja znam pa zato to i kažem
da moje očajanje nema razloga
svuda ima nežnih trbuha
da izmisle ljude
istovetne meni

Moja gordost ne greši
stari svet me ne može tronuti
ja sam slobodan
ja nisam kraljevski sin ja sam čovek
uspravan koga su hteli da obore.

Pol Elijar

JA

Ja nisam od onih koji podvaljuju univerzumu
I sav pripadam ovom velicanstvenom i tuznom krdu ljudi
Nikada me nisu videli da sam se skrivao od bure
Svojim rukama sam uvek gasio pozare
Znam dobro sta su rovovi i tenkovi
U velikim danima sam uvek ne obaziruci se otvoreno iznosio svoje najgore misli
I nisam se povlacio kada su dolazili da mi pljuju lice
Ziveo sam obelezena cela
Delio sam crni hleb i suze sviju
A kada je dosao red i na mene peo sam se na ratni brod
Koji me je odvodio deleko od mog porobljenog rodnog kraja
Tako sam se ukrcao na brod koji samo sto se nije potopio pod teretom ljudi
A na krovu su veliki ratnici Atlasa pevali monotono zalopojke
Primao sam svoj deo gorcine
Nosio svoj krst nesrece
Za mene licno ovaj rat jos nije nikako zavrsen
Jer jos uvek se cerece udovi moga naroda
Usima prislonjen na zemlju dopiru mi jos uvek
Daleki strasni uzdasi koji prozimaju meso gluvoga coveka
Ja ne znam za san a kada budem zatvorio oci
To ce biti samo za svagda
Ne zaboravite to
Istorija ovoga veka i uzasna rana vremena
Kuga i kolera skorbut ili glad
I krvava oranja u vojnim pohodima
I iskidane ruke na veslima galija
Covek i zena ismevani u njihovom govoru i u njihovim neznostima
Svaka velicina izvrgnuta ruglu i reci drsko sabijanje u usta
Svaka muzika vredjana
Svaki zrak svetlosti placen cenom ociju
Svako milovanje placeno secenjem ruku
Sve to najzad moze se uporediti sa izrazom moga lica
Sa drhtajem mojih ocnih kapaka
Grcenjem misica ispod koze mojih obraza
I pokretima moga tela

A i savijanjem mojih kolena na izazvane krike posle naglog potoka mojih suza
I sa groznicom koja me trese
I sa znojem moga cela
Postoji pod kozom moga lica i preplanule koze mog opsteg izgleda
Nesto drugo bez cega bih ja bio samo jedan kamen izmedju ostalog kamenja
Jedno zrno u psenici silosa
Jedan beocug mog licnog lanca
Nesto kao krv koja kruzi venama i oganj koji prozdire
Nesto kao na frontu ideja
Kao na usnama rec
Kao pesma u grudima
Kao bozanski nazreni dah zivota
Postoji ono sto je moj zivot
A postojis i ti tragedijo moja
Moje veliko unutrasnje pozorje
Ono nesto nezno iznad nas kada se zatvaraju nasa ulicna vrata
Jer tada zaokruzujuci se u zlatnom i snaznom krugu tisine

Uzdize se u nama najzad onaj veliki crveni drhtaj zavese

L.A.

Vreme si Ti...

Poveriću ti jednu tajnu Vreme si ti
Vreme je žena Ono oseća
Potrebu da mu se udvara i da se klekne
Pred njegove noge kao kad se haljina raširi
Vreme je kao kosa beskrajna
Očešljana
Ogledalo koje dah zamućuje i dah razbistrava
Vreme si ti koje spava u zoru kad se budi
I kao nož si koji prolazi kroz moje grlo
Oh što ne mogu da iskažem tu neprolaznu moru vremena
Tu moru vremena zaustavljenu kao krv u venama plavim
I najgore je što je želja beskrajna i neispunjena
Ta žeđ oka kad ti koračaš po odaji
I ja znam da ne treba razbijati čaroliju
Mnogo je gore nego da te osetim stranom
Da bežiš sa mislima izvan nas
I srcem već u nekom drugom veku
Bože moj kako su reči teške A u stvari jeste to
Moja ljubav iznad zadovoljstava
Moja ljubav van domašaja današnjeg udarca
Ti koja kucaš na moju slepoočnicu kao časovnik
I ako ti ne dišeš gušim se
I po mojoj puti kolebaš se i zastaješ svojim stopalom
Veliku tajnu hoću da ti kažem Svaka reč
Na mojoj usni sirotica je koja prosi
Jednu sitnicu za tvoje ruke stvarčicu koja tami pod tvojim pogledom
I zato ja kažem tako često da te volim
U nedostatku dovoljo jasnog kristala izraza koju bi ti stavila sebi oko vrata
Ne vređaj se zbog mog prostačkog govora
Prosta je voda koja izaziva taj neprijatni šum u vatri
Reći ću ti veliku tajnu Ja ne znam
Da govorim o vremenu koje na tebe liči
Ja ne znam da govorim o tebi i ja se pravim
Kao oni koji vrlo dugo na peronu stanice
Mašu rukom pošto su vozovi otišli
Šaka se smiruje tek pod novim teretom suza
Hoću da ti kažem veliku tajnu Bojim se tebe
Bojim se onog što te prati večerom ka prozorima
I gestove koje ti činiš od reči koje se ne izgovaraju
Bojim se vremena brzog i laganog bojim se tebe
Hoću da ti kažem veliku tajnu Zatvori sva vrata
Lakše je umreti nego voleti
Zato ja sebe mučim životom

Ljubavi moja.

L.A.

Ukus ljubavi

Kad kao besmrtni ljubavnici uzivamo u nasoj postelji,
onda nikada ne zapocinjemo, vec oduvijek dolazimo ,
zalijevamo tijela poljupcima i ljubimo bez prestanka.
Tada nas nasa ljubav odmara u mirisnom lezaju zagrljaja,
ljubav, koja nasa ljuljanja vodi kroz vrtove strasti
i koja nema vremena za tjeskobne uspomene i sjecanja.
Od nas ne trazi pocetak nasih izvora, samo navire
i kad smo s njom povezani labirintima godisnjih doba,
jedno drugom svojim postojanjem odgovaramo.

Jednostavno, ta nasa ljubav nasim strastima kaplje,
jednostavna i s okusom mora se siri mekom ravnicom,
u mislima zapocinje, a u ustima zauvijek ostaje.
Moram te podsjetiti kako nas slastima, krisom posjecuje,
kako nase obrise stalno pokriva srebrnom mjesecinom,
moram, jer svojim okusom odjekuje u nasim nepcima.
I u ovoj noci, kad se otvaramo vjecnim osmjehom,
ona nas vjesto zavodi i strpljivo uzdasima promatra,
iz sebe crpi drhtanje i za nas priprema tihe dodire.

Ljubi nas i mi se u njoj, vrelinom usana ispreplicemo
i nikada ne priznaje udaljenosti, s nama je bliska,
poput jata ptica, na vrhove nasih obrva slijece i pjeva.
Ljubi nas i beskrajno nam se svojom njeznoscu udvara,
probudi ponekim nestrpljenjem i divlje zaigra ocima,
ali uvijek nas u sebi, tajanstveno i spokojno ispovijeda.
Prelijepa je ta nasa ljubav i lagana u svim dodirima boja
i kad uzdisemo divi nam se i raste, klanja nasem skladu,
prede milovanjima tisine u nama i nema granicu radosti.

Dok strujimo toplim naglaskom pozude, ta se nasa ljubav
odvija smireno i uporno, nepomucena bujicom zivota,
dogadja se tiho i neponovljivo u otkucajima nasih tijela.
Vjeruj mi, voli nas i raduje se, zbog nas zapravo postoji,
jednostavno, svakim trenutkom nas iskreno prozima
i na nasem licu, ona se smije izrazom zadovoljnog srca.
Ona nikada ne posustaje, niti strahuje, nema umora
i okusom svoje ljepote grli i ljubi sva nasa obzorja,
a sumnje, nase sumnje ljubavnika, sapatom prisvaja.

Zal Kopp

Ispunjenost duše

Kapi sreće rose nad mojim životom
I maglovita tama nestaje sa mojih
trepavica
Drugačijim očima jutros Te ljubim
dok oko mene mutne vode teku
laži i neistine
Dok me zapljuskuju tanke niti
izgubljenosti na odlasku
Krivac svemu si Ti jer si zavirio
u unutrašnjost moje duše
I samo jedan Tvoj smiješak oživio
je moju zaspalost
Uzalud sam se godinama odmarala
lebdeći mislima ka nekom
savršenstvu
Samo Tvoj tihi korak bio je presudan
da osjetim ispunjenost duše
Da se prizemljim u stvarnosti
Tvoje ljubavi
Da se okupam istinom u Tvojim
očima
Da se nastanim zauvijek

u Tvome srcu

Evica Kraljic

Ova noć pripada nama

U sumraku...
Dok lagani povjetarac
U čarobnoj noći
Pleše po mome tijelu
Sa ramena toplih
Naramenice moje miče
Osjećam da nisam sama
Da je sa mnom još neko biće

Osjetim nježan pokret kroz kosu
Topli poljubac u predjelu vrata
Uzbuđenje je izazvalo uzdah
Toliko snažan da mi ponestaje zraka

Osjetih ruke na struku
A drugu kako mi grudi stišće
Ipak nisam sama
Ova noć pripada samo nama

Okreni me dragi
Stisni da me zaboli
Pusti neka govore naša tijela
A ti me samo ljubi i voli...

n.a.

Uzrok postojanja

Voljena moja, u zrnu pijeska ispisujem tvoje ime
i čežnjom na vjetru, ono pleše mojim usnama.
Ne usudim se pomisliti na ukradeno vrijeme
i u stopu pratim svaki otkucaj svog srca,
uzimam predah i predlažem duši
da zajedno pođemo k tebi.

Otkako sam te zavolio,
poprimio sam oblik svemira,
u kojem smo, ti poput zvijezde,
a ja putanja kojom tvoj sjaj prolazi.
Nastojim ne mirovati, već se stalno kretati,
za tobom i uz tebe, s tobom i u tebi, poput sna,
jer samo tako dostići ću vječnost i postati beskonačan.


Tek osvajam s mojim prstima toplinu tvojih grudi,
a već razmišljam s čim da te sutra ponudim
i kako da ostaneš prislonjena u meni,
s kojim načinom utoneš u mir,
pa da zajedno pođemo
u nedogled strasti.

Otkrivam uzrok,
iz izvora misli dolaziš,
ti si izgubljena svjetlost,
u praskozorju jutra sazrijevaš,
ispod mramora mjesečinom otječeš,
i svaku laticu mirisnom rosom posjećuješ,
nježnim obrisima otvaraš horizonte mog postojanja.


Zal Kopp

Pismo

Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
veća nego što mogu podnijeti, ponekad,
i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
i, kao da je kraj godine, bilježim svakoga dana
od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje:
najprije ti čitava i meni okrenuta licem
na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
ramena, grudi i struk djevojčice koja plače,
oblina trbuha poput hljeba toploga
dok zastajem na obali jezera
koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči
jer ti se stidiš i poželim da te čuvam
kad padne veće, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvome prozoru
ne uzima više zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami
ne mogu te odvojiti
od sebe sama.

Zvonimir Golob

Moje lice u tvojim rukama

Kad me gledas,
kad uza me, bez pokreta, sjedeci, blago se nagibas;
kada pruzas svoje dvije ruke, tako umilna, jer zelis,
jer bi eto htjela dotaci, da, moje lice.
Tvoje dvije ruke, kao iz sna,
koje me kao neka sjena dosezu.
Gledam ti lice. Dah njeznosti izbio je iz tebe
poput svjetlosti u crtama tvog lica.
Kako lijepa izgledas! Izgledas vise djetinjasta.
I gledas me.
I smjesis mi se.
Sto li trazis kada me, pruzajuc ruke, nijema, dotices?
Osjecam zar sjene, dima sto zivahan stize.
Kakva ljepota, duso moja!
Nastabma, u zanosu, mirna pociva.
Ti sutis a ja osjecam svoje lice, zbunjeno, blago,
medju tvojim prstima.
Nesto molis.Pretvaras se u djevojcicu koja moli.
Nesto trazis. Prelama se neki glas koji ne postoji
i koji nesto iste.
Zakasnjela ljubav. Ljubav u prstima koja kuca bez
buke i bez glasa.
A ja te gledam u oci, gledam i cujem te...
Cujem duso posve tihu, djetinjastu,
koja pjeva slusana.
Ljubav kao cjelov.
Ljubav u prstima koju slusam
zatvoren u tvoje ruke...

A.V.

Noćas sam te opet zavolio

Noćas sam te od dva do četiri
gledao kako spavaš
pušio cigaretu za cigaretom
dok je nad Zagrebom kišilo
kao da neće prestati
noćas sam ti pričao
jezicima koje ne razumiješ
vidio sam boju tvog sna
na umornim kapcima
i pomiješao sjećanja
boli i radosti

tvoju ljubav sam uporno
u sebi učio napamet
da me ne bi prva prehlada
bacila s nogu
noćas sam te opet
zavolio jako
dok je nad Zagrebom kišilo
kao da neće prestati

Željko Krznaric

Vratio sam se, zivote

Opet mogu cuti
kako raste trava
obuklo se nebo
kosulja mu plava
proteze se more i zeva
kinulo je sunce
i oblaka nema

Opet mogu budan sanjati
sve sto zelim
imam svemir ljubavi
s' tobom da ga delim

Opet kuca strana leva
sretan sam jer znam
opet mi se peva

Vratio sam se, zivote
oter'o sam dane sive
imas li za mene jos lepote
vratio sam se opet medju zive

Opet sreca tragove mi prati
a do kada, ko to moze znati
sve dok u meni zivi nada
zivot je lep, zivot je sada

"H.A."

San

Ponekad se bojim da živim u nekom snu
i strah me jutri otvoriti teške oči,
jer bojim se da će sve nestati i proći,
a ja ću opet biti na početku i dnu.

Treba mi sange da pogledam svjetlo života,
vidim da nije san, nego stvarnost života,
osmjehnem se na zvukove ptičijih nota,
pa poljubim ljubav, što samo meni dana.

I ne sluteć borbu, što misli moje kroje
ti spokojno uživaš ljepote svoga sna,
usne ti nježno i tiho šapuću moje:

probudi se draga, uljepšaj mi ovaj dan,
vatreni poljubac za dobro jutro mi daj,
da budem siguran, kako ovo nije san.

"H.A.."